Iako kao posljedica globalizacije engleski izrazi već dugo ulaze u hrvatski jezik, razvoj informacijskih tehnologija jedno je od područja u kojem je njihov ulazak sve češći i brži. Sama je priroda informacijskih tehnologija takva da se gotovo svakodnevno javlja nova pojava ili novo rješenje koje traži novi izraz. Ulaskom engleskih izraza u hrvatski jezik javlja se problem kako pisati takve riječi.

Kako bismo mogli pristupiti rješavanju problema, potrebno je proučiti proces prilagodbe anglizama hrvatskome jeziku. Na koji način posuđenica ulazi u jezik primatelj? U području informacijskih tehnologija posuđuje se uglavnom iz unutarjezičnih razloga, tj. u slučaju kada za novi pojam iz stranoga jezika u hrvatskome jeziku ne postoji odgovarajući naziv. Novi izrazi u području informacijskih tehnologija najčešće nastaju u engleskome govornom području. Najlakši je način jednostavno prepisati i prilijepiti (copy-paste) engleski izraz. Međutim, ako zavirimo u pravopis hrvatskoga jezika, postaje nam jasno da za pisanje takvih izraza postoje određena pravila.

Postoji nekoliko stupnjeva prilagodbe posuđenice hrvatskome jeziku. Kao primjer može nam poslužiti riječ bejzbol, koja je već potpuno udomaćena u hrvatskome jeziku, nemamo odgovarajuću zamjenu te je postala produktivna (od nje se mogu tvoriti nove riječi: bejzbolska palica, bejzbolaš...) Vidimo da je ova riječ potpuno grafijski i morfološki usvojena, tj. piše se onako kako se čita i od nje se tvore nove riječi prema pravilima hrvatskoga jezika. Ta će riječ biti potpuno prihvaćena u tekstu i ne treba je posebno isticati.

Što se događa kod riječi koje nisu grafijski prilagođene hrvatskome jeziku? Riječi koje se pišu u izvornome obliku i nemaju odgovarajuću zamjenu u hrvatskome jeziku potrebno je u tekstu istaknuti kurzivom (workflow, framework itd.)

Kada je potrebno pisati kurzivom stranu riječ? Ako se radi o imenu, nije ga potrebno isticati kurzivom (Shakespeare, Baudelaire...) Ako se radi o općoj imenici ili riječi druge vrste koja nije grafijski prilagođena, ona se uvijek piše kurzivom. Isto pravilo vrijedi za jednopojmovne složenice sa stranim prvim dijelom: strani dio ističe se kurzivom, a hrvatski se dio ne ističe (greenfield-ulaganje).

Pitanje je gdje je ta granica, tj. u kojem trenutku riječ postaje grafijski prilagođena, i na koji se način ona prilagođava? Postoji nekoliko pravila koja nam mogu pomoći u odabiru i pravilnom pisanju anglizama.

Pri odabiru naziva, domaći naziv uvijek ima prednost pred stranim (computer -> kompjutor -> računalo; e-mail -> mejl -> elektronička pošta). Dakle, ako za neki pojam postoji odgovarajuća zamjena u hrvatskome jeziku, zamjena koja je dovoljno jasna i jednoznačna izvornom pojmu, bolje je upotrijebiti hrvatski naziv. To ponekad iziskuje određeni napor, pogotovo zato što često ne postoji usklađeno nazivlje, promjene se događaju prebrzo itd. Usprkos tome, činjenica je da su neki izrazi već prevedeni, a terminologiju ne možemo proizvoljno mijenjati. Stoga je potrebno zaviriti u terminološki rječnik i u pravopisni savjetnik.

Nadalje, pri uporabi stranih riječi, kad god je to moguće, odnosno kad to ne narušava jasnoću obavijesti, preporučuje se njihovo grafijsko prilagođivanje (sken, softver). Možda će nekome izgledati neprofesionalno ili podsjetiti na srpski jezik ako netko napiše da mu pošaljete mejl ili apdejt sa sastanka. Međutim, nekad je možda bilo neobično pisati štrajk, kauboj, sendvič itd., a takve su riječi sasvim uobičajene u hrvatskome jeziku danas i nitko ni ne pomišlja da ih piše izvornim načinom pisanja.

Mnoge je anglizme teško grafijski prilagoditi. Takvi će se izrazi vjerojatno teže udomaćiti u hrvatskome jeziku, proces će biti dugotrajniji, ili će se upornije tražiti hrvatska zamjena. Oba su načina poželjna i povoljna za hrvatski jezik jer obogaćuju njegov fond riječi.

Važno je napomenuti da se riječ iz stranoga jezika koja ulazi u hrvatski jezik, bila grafijski prilagođena ili ne, deklinira prema pravilima hrvatskoga jezika. To se odnosi i na strane vlastite imenice koje se pišu u izvornom obliku (Shakespearea, Baudelairea...), na strane opće imenice i riječi drugih vrsta koje jesu (bejzbola, softvera...) i one koje nisu grafijski prilagođene (ticketa, logginga, Web-servisa, wellness-centra...). Pritom se padežni nastavak nikad ne odvaja od osnovne riječi spojnicom, dakle nije pravilno pisati workflow-i, framework-a nego worklowi, frameworka itd.

I najvažnije pravilo, s obzirom na to da u znanstvenom stilu postoji potreba za točnim definiranjem terminologije i izbjegavanjem sinonima koji bi mogli uzrokovati nerazumljivost teksta, poželjno je za jedan pojam odabrati izraz koji će se koristiti u cijelom tekstu, tj. najvažnije je načelo dosljednosti. Važno je da se isti izrazi jednako pišu na svim mjestima u dokumentu, internet stranici, aplikaciji i sl.

Kao pomoć pri pisanju tekstova poslužit će nam Hrvatski pravopis u izdanju Školske knjige iz 1996. godine, autora Babića, Finke i Moguša, koji je zasad jedini normativni pravopis hrvatskoga jezika. Od novijih izdanja najdetaljniji i najsuvremeniji je Hrvatski pravopis Matice hrvatske iz 2008. godine, mlađih autora Badurine, Markovića i Mićanovića. Od terminoloških rječnika postoji Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski informatički rječnik Miroslava Kiša iz 2000. godine u izdanju Naklade Ljevak. Njegov je najvažniji nedostatak što ne sadrži mnoge nazive koji su nastali nakon njegovog izdavanja.